RADMILA LALIČIĆ

Otišla si tiho, baš onako kako si i živjela — s blagim osmijehom, s toplinom koja je grijala sve oko tebe i sa snagom koju si nosila u srcu. Bila si više od tetke. Bila si naša druga majka, naše utočište, naša tiha snaga. Uvijek si nas dočekivala s osmijehom, otvorenog srca, s riječima koje su grijale i zagrljajem koji je donosio mir. A kad je tebi bilo teško, nikada nisi željela da to osjetimo. Nosila si svoje brige dostojanstveno, tiho, s blagim osmijehom, kao da i tada misliš samo na nas. Tvoja snaga bila je tvoja tišina, a tvoja tišina — puna ljubavi. Uvijek si stavljala druge ispred sebe. Uvijek si davala, i nikada ništa nisi tražila zauzvrat. Tvoje srce bilo je beskrajno, tvoja dobrota bez mjere. Tvoj mir bio je dar svima nama. Hvala ti tetka za svaku nježnu riječ, za svaki zagrljaj, za svaki trenutak u kojem si bila tu. Hvala ti što si nas učila da volimo bez granica, da praštamo iz srca i da nikada ne zaboravimo biti ljudi. Nedostajat ćeš nam svakog dana — u svakom razgovoru, u svakom pogledu, u svakom osmijehu koji podsjeća na tebe. Ali tvoj osmijeh, tvoja toplina i tvoje svjetlo ostaće zauvijek u nama. Neka te anđeli čuvaju, kao što si ti čuvala sve nas. Tvoja duša sad odmara, a nebo je dobilo još jednu zvijezdu koja nas čuva i svijetli nam put. Počivaj u miru naša voljena tetka. S ljubavlju većom od svijeta — tvoji ponosni, tvoji koji te vole više nego što riječi mogu reći, i koji će te zauvijek nositi u srcu.