Miroslav Miki Radičević

Dani prolaze brže nego ikada, a ja kao da još uvijek čekam da čujem ono tvoje „Molim, srećo tatina“ kada mi se javiš na telefon. Sve me podsjeća na tebe, svaka ulica kojom si prolazio, svaka pjesma koju smo oboje voljeli, svaki trenutak za koji znam tačno kako bi odregovao i šta bi rekao, a da ni riječ ne omašim. Najveću bol u meni budi koliko puta u danu poželim da pozovem tvoj broj, koji ću pamtiti dok postojim, da ti prenesem neke lijepe vijesti koje znam koliko bi te činile srećnim. Ništa te više nije radovalo nego naši uspjesi i sreća, a mene samo to da znam koliko si ponosan na mene. Krož život ću uvijek koračati sa tom istom mišlju, kako tebe da učinim ponosnim. Tuga za tobom ne blijedi, a znam da nikad ni neće. Tolika ljubav nikada ne prestaje, ona je ta koja me opisuje, koja me je napravila takvom kakva jesam. Ljubav koja mi daje snage i čini me jačom da nastavim dalje uprkos boli koju je naš prerani rastanak donio. Voljeni nikada ne odlaze, oni nastavljaju da žive u pričama, sjećanjima i srcima voljenih osoba. Tako da tata, dok živim ja, u mome srcu uvijek i zauvijek živiš i ti. “Ja znam da vreme uvek uzme svoje.. Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...”