MИЛОВАНОМ Špira MАРИЋА

Brate moj, bio si više od brata, bio si dio mene. Tvoj odlazak je rana koja neće zacijeliti. Svakim danom osjećamo tvoje odsustvo, ali sjećanja na tebe žive u našim sricima i mislima. Tvoja ljubav, mudrost i snaga nastavljaju da nas inspirišu i vode. Dok se prisjećamo svih lijepih trenutaka koje smo djelili, zahvalni smo na vremenu koje smo proveli sa tobom. Vrijeme i riječi ne mogu umanjiti bol i tugu za tobom. Teško je stegnuti srce da ne boli, dušu da ne pati i suze da ne teku. Svakog dana sve više nedostaješ. Okupljo si nas, i bez tebe ništa više nije isto. Dan za danom ide, a nijedan bez sjećanja na tebe. Nedostaje nam tvoj osmijeh i tvoje šale. Kako je teško bez tebe biti u duši plakati a nasmijan biti. Ništa i nikada ne može izbristai sjećanje na tvoj dragi lik, veliko srce, plemenitost i dobrotu koju si nam pružio tokom života. Bol i tuga ne blijede. Bio si naša mirna luka, naša hrabrost, naša sigurnost. Nedostaje mi tvoj glas, tvoj osmijeh, tvoj pogled koji je sve razumio a ništa nije osuđivao. Zajedno smo disali kao jedno, djelili radosti, sitnice i snove. Naviru tužna sjećanja na tvoje tople dočeke, ljudske vrline, i naše duge razgovore. Otišao si iznenada. Oprostili se nismo jer rastanak nismo naslućivali, ali on dođe i odvede te tiho, nečujno onako kako si i živio. Još mi ruka po navici traži telefon, još bih ti rekla sve, kao prije- deset puta dnevno. Još te čujem kako kažeš: „ Šake, kako ide, ajde na jednu prgu“. Još čekam da se javiš. Zato ne umijem da kažem da si otišao, jer nisi. Samo si postao tišina u kojoj te najjasnije čujem. Sjećanje koje me grli kad niko ne vidi. Dio mene koji ne umire. Ostaćeš vječno voljen i od zaborava sačuvan.