BEBA Vasova ĐIKANOVIĆ

vilo mog djetinjstva. Ova fotografija je nastala kad si me dočekala ljetos. Ovaj osmijeh, radost u očima. Ode mi a da te i ne ispratih. Rekla si mi zadnji put kad sam te vidjela, da te neću naći više. Dugo si mi držala ruke, kao da se opraštaš, kao da me želiš zapamtiti. Bila si kao dijete na momente. Tu sliku imam pred očima i boli jako. Nije meni otišla "samo" tetka, i ne, nije se naživjela. Ne odlaze godine nego ljudi. Dočekala me ova tužna vijest u tuđini i daleko. Bez zagrljaja, bez ikog svog. Strašna noć je pala 24. novembra i hiljadu misli... Provela sam godine u tvom gnijezdu. Mirna, zaštićena. Ti si ona osoba koja me pitala jesam li gladna ma gdje bila, ti si ona kojoj se moralo javljati kad se stigne bilo gdje. I ja i moje društvo. Svi te takvu znaju. Mnogi su se ispod tvog krila ugrijali, svakome si otvorila vrata. Kod tebe je mogao doći i najbliži i onaj sa ulice. Malo ti se vratilo, a šta si sve dala. Neka Bog učini da ti duša na onom svijetu caruje. Gdje god sam nogom kročila svi su znali prvo za tu moju čuvenu tetku. Naša bliskost se ne može nikad ispričati. Kako se onda oprostiti, i shvatiti da tvojih upornih poziva više neće biti. Koliko suza smo zajedno prolile, koliko smijeha i priča smo podijelile. Koliko si mi snage dala. Koliko me puta doručak na stolu sačekao, koliko si dana na prstima išla da me ne budiš. Nisam ti mogla sakriti ništa. Ni radost ni tugu. Neke moje tajne u grob si odnijela. Pred drugima me branila, u četiri zida grdila. Čuvaj me otuda kao što si i ovdje. Sa ljubavlju i poštovanjem nosiću te u srcu i pominjati dok sam živa. Počivaj u miru, TEJO moja lijepa.