ÐON ÐOKO ARAPOVIĆ

Dragi Đedo, Danas je godinu dana otkad smo ostali bez tebe. Još uvijek nam je teško da vjerujemo da nisi ovdje sa nama. Za nas je jednostavno lakše da se pravimo kao da si još prisutan. Nismo se suočili sa jednom činjenicom, da više nisi ovdje. Da ne možemo više da te gledamo. Da ne možemo da pričamo. Da ne možemo da se šalimo i da se smijemo sa tobom. Da stojimo pored telefona čekajući tvoj poziv. A za tvoju dragu ženu mislim da je najteže. Prenta, tvoj život, tvoj doživotni drug. Tvoja druga polovina za koju je malo tišije, malo tužnije bez tebe. Ovo su teške činjenice sa kojim se još nismo suočili. Izgleda ovo je naš način na koji štitimo sebe. Ovaj bol je još uvijek velik i mislim da će nas uvijek pratiti ali trebamo da imamo volju i nadu da idemo naprijed. Zašto? Zato što si u sunce koje grije i u vjetru koji duva. Ti si svugdje gdje smo mi. Volimo te sada i zauvijek. Dokle se ne vidimo opet jedan dan naš dragi kralju.